Showing posts with label Radovi iz Arheologije. Show all posts
Showing posts with label Radovi iz Arheologije. Show all posts
Osmo čudo svijeta - Jantarna soba
Jantarna soba - St. Petersburg
Izvor slike:
Večina nas je uveliko čula za Sveti Gral, Veronikin veo, Zavjetni Kovčeg ili dobro poznatih sedam čuda antičkog svijeta (da ih sada ovdje ne nabrajam) ali jedno djelo se svojom ljepotom izdvaja od svih ostalih, djelo koje je zbog svoje ljepote ponjelo titulu osmog čuda svijeta a to je ćuvena Jantarna soba.
Priča o Jantarnoj sobi počinje 1700. godine kada ju je na nagovor svoje žene Sofije naručio pruski kralj Frederik I i 1717. godine poklonio ruskom caru Petru Velikom kao simbol mira i prijateljskih odnosa dviju zemalja. Sobu su dizajnirala dva eminentna skulptora toga doba, Andreas Schulter i njegov kolega Johann Friedrich Eosander 1701. godine.
Interijer originalne Jantarne sobe
Izvor slike: https://en.wikipedia.org/wiki/Amber_Room
Soba je nastala u Koninsbergu, tada prestolnici Pruske gdje su okupljeni najbolji majstori i jantarni klesari koji su izrađivali dio po dio, panel po panel dok soba nije konačno gotova. Izrada Jantarne sobe je trajala oko 25. godina iako je 1717. godine nasljednik Frederika I, njegov Frederik Wiliam I sobu isporučio ruskom caru Petru gdje je soba sastavljena u Katarininoj palati u Tsarskoje Selo (grad Puškin).
Soba se izvorno sastojala od oko 150 000 jantarnih djelova i panela koji su je krasili te je bila osvjetljena sa oko 550 svijeća koje su sobi davale kontrast, nijansu, i zlatnu jantarnu boju koja se pri svjetlosti svijeća itekako isticala. Smatra se da je vrijednost Jantarne sobe koja je u potpunosti sastavljena 1736. godine iznosila oko $150 miliuna dolara te sa izvjesnim prepravkama i doradama prostora u Katarininoj palači konačno komplitirana 1743. godine.
Petrova kruna, detalj iz Jantarne sobe
Izvor slike: http://konsciouskloud.com/history/the-amber-room/
Iako tada u prijateljskim odnosima sa Pruskom, Rusija se nije nadala napadu Nacističke Njemačke koja je svoje interese usmjerila ka zvaničnoj Moskvi. Pod vodstvom i zapovjedništvom Hitlera, Nacisti su Rusiju napali 14. oktobra 1941. godine opljačkavši večinu kulturnih dobara te zemlje. Na vrhu Hitlerove liste nalazila se i sama Jantarna soba čiji su čuvari uradili sve nadljudske napore da ju sačuvaju.
Soba je bila omotana lanom i zavojima kako bi se zavarali njemački vojnici koji su imali cilj da pronađu Jantarnu sobu. Ne mogavši se odupreti žestokom neprijateljskom bombardiranju, Katarinina palaća je uskoro pala u ruke Nacistima koji su sobu ubrzo pronašli i rastavili je u djelove te otpremili u 25 kovčega kojima se soba prebacila u rodni grad Koninsberg gdje je 1943. godine bila posljednji put na izložbi.
Godinu dana kasnije Rusi pokreću ofanzivu i napadaju palaću Koninsberg koja je zapaljena i razorena do temelja. Sudbina Jantarne sobe je nakon 1945. godine neizvjesna i do danas dan nije razrješeno pitanje njene lokacije. No, zbog svoje velike važnosti i statusa kojeg je dugo vremena držala, 1979. godine Sovjetska Vlada je pokrenula projekt restauracije Jantarne sobe i kreiranja njene replike.
Detalj iz radionice Jantarne sobe
Izvor slike: https://exeterinternational.co.uk
Restauracija je trajala skoro 25. godina združenim snagama ruskih i njemačkih skulptora kada je 2003. godine restauracija okončana te soba poklonjena Vladimiru Putinu, tadašnjem novom ruskom predsjedniku. Soba je restaurirana i sastavljena u Katarininu palaću, istu onu palaću gdje je bila tristo godina ranije. Iako svojim dimenzijama manja od originalne, Jantarna soba i danas dan predstavlja remek djelo ruske barokne škole 18. stoljeća i jedno od vjerovatno najljepših djela umjetnosti 18. stoljeća ikada.
Arche OS - arheološki operativni sistem
Archeo OS v5 - Theodoric
Izvor slike: http://www.archeos.eu/
Arheologija iako nije egzaktna znanost ona je danas znatno uznapredovala i kao takva jedina otvara prozor u prošlost, mogučnost da se vratimo nekoliko hiljada godina unazad i da donekle saznamo kako su to živjeli ljudi prije nas. Obzirom da danas sve počiva na računalima i da je 21 stoljeće era robotike i računalnih tehnologija, arheologija je se mora prilagoditi tehnološkim standardima i novitetima te ih adekvatno primjeniti u svojim oblastima. Tako mi arheolozi danas možemo vrlo lahko dobiti 3D model snimkom totalne stanice iz fototački koje smo prethodno na terenu obilježili i uz pomoću AutoCAD-a kreirati precizan 3D model terena, kuće, gradine, villa rustice, hrama ili bilo koje druge željene građevine.
Piše: Amar Tufo
Student Arheologije,
Filozofski fakultet Sarajevo
27 Decembar, 2015
No, hvala Bogu pa postoji Linux koji je mislio i na arheologiju i kao takvu je imao u planu. Moj blog po prvi put donosi članak o prvom izvanrednom arheološkom operativnom sistemu po imenu Arche OS. Ovaj GNU/Debian baziran operativni sistem je razvila grupa italijanskih arheologa čiji je cilj promovisanje besplatnog slobodnog softwera otvorenog koda i GNU/GPL licence. Najbolja stvar je što Arche OS predstavlja prvi operativni sistem u službi jedne nauke kakva je arheologija, pa kao takav dolazi upakovan sa setom pažljivo odabranog softwera za obradu bilo koje vrste arheoloških podataka.
Arche OS sada u svom petom izdanju kodnog imena Theodoric (kralj Teodorik Veliki Ostrogotski 454 - 526), dolazi sa podrazumjevanim softwerom koje obično nalazimo u svim Linux distribucijama od Libre Office-a 5.0, GIMP, Brasero Disc Burnera, Mozilla Firefox web preglednika, Terminala, VLC Media Playera za multimedijalnu produkciju velikog broja formata datoteka i drugog standardnog softwera.
Obzirom kako je ovo isključivo arheološki operativni sistem, Arche OS je opremljen arsenalom močnog ali open source arheološkog softwera kao što je Blender, 3D modeling i rendering program, Makehuman, open source program za kreiranje 3D ljudskih figura, FreeCAD, open source program za 3D modelovanje te set GIS (Geographic Information System) alata. Tu je takođe InkScape, program za obradu vektorske grafike, te Stippler programčić za obradu mozaičnih figura u močne 2D/3D modele.
Primjer Fotogrametrije (Arche OS v5.0)
Izvor slike: http://www.academia.edu/1705295/ArcheOS_v.4_the_new_release_of_the_Archaeological_Operating_System
Arche OS između ostalog donosi program Fotogrametriju, metoda koja omogučava arheolozima da kreiraju 3D model ili skicu na osnovu tačnih mjera fotografije u realnom vremenu. Upravo za tu svrhu Arche OS je opremljen softwerom po imenu Insight 3D, program koji omogučava kreiranje 3D modela na osnovu fotografije ili video snimka objekta.
Insight 3D (Arche OS v5.0)
Na kraju što reči do samo riječi hvale. Treba svakako pohvaliti trud italijanskih arheologa koji su se pobrinuli da arheologija kao nauka dobije i svoj prvi arheološki operativni sistem Arche OS, vjerovatno i jedini takav operativni sistem u službi ove nauke koji predstavlja prvo alternativu Windowsu i komercijalnom softweru zatvorenog koda te arheologe i studente arheologije uvodi u svijet Linux-a i slobodnog besplatnog softwera otvorenog koda. Upotrebom Arche OS-a studenti i arheolozi imaju mogučnost da upoznaju prave čari arheologije, one arheologije koja promiče korištenje i upotrebu Linux u svakodnevnim zadacima bilo u laboratoriji ili na terenu.
Lista poveznica:
- Arche OS http://www.archeos.eu/index.html
- Arche OS Academia. edu http://www.academia.edu/1705295/ArcheOS_v.4_the_new_release_of_the_Archaeological_Operating_System
- Archeo OS GitHUB https://github.com/archeos/
Je li Bog bio astrounaut?
Piše: Amar Tufo
Autorski članak
Teorija da je planeta Zemlja u svojoj dalekoj prošlosti bila posječivana od svemirskih putnika koji su tako došli u kontakt sa antičkim civilizacijama kojima su podarili svo znanje potrebno da se izgrade kolosalne građevine antike, predivne i misteriozne piramide u Gizi, one u Meksiku, Teotihuakanu, Gvatemali, Jukatanu i druge kolosalne građevine antičkog svijeta, jedna je od najpopularnijih tema kontroverzne pseudoarheologije i alternativne historije.
-----
Erich Von Daniken, autor, pisac, pseudoarheolog i čovjek koji se nekoliko puta pojavljivao u kontroverznom dokumentarcu "Antički Alieni", nije slučajno napisao knjigu pod nazivom: "Kočije Bogova". Knjiga, iako je kontroverzna i puna kontradikcija sa zvaničnom naukom gdje se Daniken usudio do te mjere i propitao ispravnost Biblije i knjige Postanka za koju smatra da je puna misterija koje su oni štu su je pisali, sakrili od ljudskog roda i tako čovjećanstvo zakinuli o pravom porijeklu ljudske rase.
Daniken smatra da knjiga Postanka govori o ultimativnom eksperimentu koje je uvaženi otac Bog dugo vremena obavljao nad ljudima prije nego li je njima naselio Zemlju. U veoma interesantnom djelu svoje knjige pod titlom "Da li je Bog bio Astronaut", Daniken se usudio postaviti pitanje je li Bog zapravo vanzemaljac a ne 'Bog' kao što ga Biblija ili druge monoteistićke vjere opisuju. Što hoće reči kako Deniken odbija prihvatit zvanična ućenja crkve i Biblije koja je sakrila ljudskom rodu jednu od najvažnijih istina, a to je istina o porijeklu ljudske rase.
Nije slučajno, kaže Deniken, Bog eksperimentirao s ljudima a prije toga na zemlju postavio svoje namjesnike što su letili u nekakvim letećim napravama tako brzo, onom brzinom što lete Božiji anđeli. Ta su bića dolazila na Zemlju i ranije te viđala primitivnog čovjeka (lovca-sakupljaća) što je poginjao i glavu svoju zabijao u pjesak svaki put kada ovi slete. A onda kada bi ovi otišli, čovjek-primitivni lovac bi ih crtao na stijenama u obliku petroglifa u nekakvim letećim objektima koji se spuštaju i podižu u vazduh.
Nije li Enok, pradjed Nuhov, uznesen na Nebo u letećem vozilu koje se misteriozno pojavilo pred Njim i uznjelo ga na Nebo kako je to otac Bog želio. Deniken smatra da je upravo leteći svemirski objekt koji je, kako on piše, bacao snop svjetlosti prije nego li je uznjeo Enoka (Idris a. s) na Nebo. Biblija u knjizi Postanka jasno kaže ovako:
"Enok je hodao s Bogom, bijaše mu 365. godina i Bog ga uze Sebi". Dakle, Enok je jedini poslanik Božiji koji nije umro te ga je Bog uzeo Sebi u Svoje kraljevstvo. Prema tradiciji, Enok je prvi poslanik koji je umio da piše i poznat je po svojoj knjizi pod nazivom "Knjiga Enoka" u kojoj se pominje kako su divovi hodali Zemljom u to doba. A onda, kada su se divovi zaljubili u kćeri Božije, ove im podariše sinove što postadoše snažniji nego li očevi. Deniken ovdje iznosi u svom djelu knjige kako su ti Divovi bili upravo svemirski namjesnici koji su s ciljem na zemlju došli gdje su uzimali i probirali najbolje ljude i žene koje su zatim odvodili na udaljene planete. A što su s njima tamo radili, niko to ne zna?
Što je onda Bog i zašto Boga ne možemo vidjeti a slijepo vjerujemo u Njegovo postojanje. Kada su se Musa a. s i Bog sastali na planini Sinaj kako bi Bog Musi dao 10 zapovjedi za njegov jevrejski narod, Bog naredi Musi da napravi kovčeg u koji će staviti 10 svetih zapovjedi što će mu ih Ovaj dati.
Zavjetni Kovčeg
Ovako je Musa a. s prema naredbi Božijoj izradio Zavjetni Kovečg u koje je sam Bog udahnuo svoju snagu i spustio onih 10 zapovjedi koje je naredio Jevrejskom narodu. Interesantno je i to što se kovčegu kroz vremena pripisivala strahovita moč, pričale se razne priče o njegovoj Božijoj moči što ju Kovčeg navodno posjeduje a ćesto ga se opisuje kao oružje za masivno uništenje.
Kovčeg je kralj David prenjeo u Jeruzalim a dugo vremena se nalazio u Solomonovom hramu gdje je oko 587. god. pr. n. e nestao kada je kralj Nabukodonosor Babilonski napao Jerusalem i sravnio Solomonov hram do temelja. Deniken je i ovdje komentirao Kovčeg i njegovu 'superrazornu' moč kao električni uređaj sa više stotina volti napona koje ubija na licu mjesta. Jer se za Kovčeg priča tko god da ga je takao i oni što su ga nosili, bili bi mrtvi na licu mjestu. Do danas nema dokaza da je Kovčeg ikada postojao a kamo li da je imao moč koja mu se navodno pripisuje a takav slučaj je i sa Solomonovim hramom u Jerusalemu za čijim temeljima Arheologija još uvijek traga.
A šta je onda sa Sodomom i Gomorom, ona dva grada na Crnom Moru koje otac Bog sravni do temelja zbog bludi i iskvarenosti što su je činili. Priču o Sodomi i Gomori zna skoro svako pa tako nema potrebe da je ja ovdje navodim. Na kraju posla Bog dva anđela da upozore Luta o kazni što ju Bog priprema za narode dva grada a njemu noću naredi da prati dva anđela sa svojom porodicom i vjernicima kako bi izvukao živu glavu, jer je Bog odlučio dva naroda zbrisati s lica Zemlje zauvijek.
I tako Lut pođe, za njim njegova žena i njegova uvažena porodica, a Bog naredi: "Idite i ne okrečite se, jer ako to učiniti s Njima ste". Ovo s njima se odnosi na nevjernike, na homoseksualce i nevjerne žene pa se tako u jednom trenutnku Lutova žena okrenu i na licu mjesta je Bog skameni. Ovdje, kaže Deniken, ovdje je jasno da je 'Bog' s neba bacio atomsko oružje kojim je ovaj sravnio dva grada za nekoliko minuta pa je od bljeska i ogromne radijacije i one atomske pečurke što ju je Lutova žena vidjela, ne mogavši izdržati atomski udar na licu mjesta se skamenila.
I opet, je li Bog bio Astronaut? Interesantno je što je ova Denikenova knjiga iz koje sam iznjeo ovaj njegov dio: "Je li Bog bio Astronaut" izazvala senzaciju među njegovim vjernim čitateljima i vjernim pristalicama koji tako vjerno služe Denikenovoj teoriji Antičkih Vanzemaljaca i Denikenu sličnim da je ćak na njegovu knjigu snimljen cio film u kojemu su obični ljudi iz Majanskog grada Teotihuakan prikazani kao astronauti koji su došli da vide šta se radi na Zemlji i kako njihovi ljudi poštuju pravila i zakone što su im Ovi nametnuli a onda odjednom ponovo uzlijeću u svojim svemirskim brodovima.
Uprkos činjenici da sam Deniken pa niti oni njemu slični ne mogu nikako da dokažu svoje teorije pa ćak ni kroz dokumentarac Antički Vanzemaljci, popularnost Denikenovih knjiga, članaka, ali i ove njegove teorije svakim danom sve više raste ćemu se zvanična arheologija, nauka ali i crkva žustro ali i uzalud protivi, jer Deniken sa jednom izuzetno dobrom dozom uvjerljivosti nastoji da ukaže po svaku cijenu kako je Zemlja nekoć bila posječivana od strane svemirskih putnika koji su dostavili svo potrebno znanje koje je ljudima pomoglo da iz lovca-sakupljaća pređe na dosta viši kulturni nivo razvitka, dovoljan da uz znanje koje su ga ovi podučili izgradi veličanstvene i kolosalne građevine koje prkose zdravom razumu i kojima se s strahopoštovanjem već stoljećima divimo.
Original source: Chariots of the Gods
Author: Erich Von Deniken
Year 1968, Germany
Pages taken: 44 / 54
Preveo i uredio: Amar Tufo
Sarajevo, 2015
Ahmed Bosnić - ATLANTIDA
Uvodna riječ:
Pred vama se dragi čitatelji nalazi ATLANTIDA, djelo istaknutog istraživača, novinara i publiciste Ahmeda Bosnića koji je na sebi svojstven naćin iznjeo sva svoja istraživanja o najvećoj misteriji moderne arheologije i pretvorio ju u kvalitetnu knjigu namjenjenu svima koji se zanimaju za Atlantidu, onu superiornu velesilu Atlantika što nestade prije 9000-te godine prije naše ere. Stoga sam tokom svoje tri godine studija a evo sada i na završnoj godini, odlučio da sam dam jedan kvalitetan komentar po pitanju Atlantide, njena postojanja, nestanka, izvora koji je prvi pominju i razmotrio sam neke od vodečih teorija koji Atlantidu smještaju tu i tamo, u svaki kutak planete Zemlje a i razjasnio sam šta to vodeća nauka misli po njenom pitanju a šta kažu njene vjerne pristalice koje vjeruju u njeno postojanje.
Piše: Amar Tufo,
11. Januar, 2018
Piše: Amar Tufo,
11. Januar, 2018
Kao što se dalo i očekivati, i sam Bosnić kao i večina autora počinje pripovjedanje o ATLANTIDI koristeći se Platonovim dijalozima: "TIMEJ" i "KRITIJA" gdje u Timeju, Platon jasno iznosi Solonovu priču i događaj kada je ovaj posjetio egipatski hram Sais na delti Nila gdje su mu egipatski sveštenici ispričali o najstarijim vremenima i priču o ATLANTIDI, nekoć velikoj i moćnoj civilizaciji što bijaše iza Herkulovih Stupova u srcu Atlanskog okeana. I tako se rodi legenda o ATLANTIDI.
1.Šta je to ATLANTIDA?
Legenda o Atlantidi stara je koliko i sam antički svijet. Prvi put ju pominje grčki filozof Platon 384.god. pr. n. e u svoja dva odvojena dijaloga "TIMEJ" i "KRITIJA" nastalim prema putovanju atenskog zakonodavca Solona u egipatski hram Sais oko 534. god. pr. n. e na deltu Nila gdje su mu sveštenici iz poštovanje prema Njemu i Boginji što je uzdigla njihov grad iznad svih drugih i po vrlinama njegov narod u odnosu na sve ostale, ispričali priču o najstarijim vremenima, legendama, junacima ali i jednu legendu koja i danas dan živi a to je legenda o ATLANTIDI.
Ukratko o Atlantidi (Heyneck, 2001: 11)
Prije jedanaest hiljada godina postojao je otok smješten u središtu Atlanskog okeana, nastanjen plemenitom i moćnom rasom. Narod toga otoka posjedovao je veliko bogastvo zahvaljujući prirodnim resursima njihove zemlje. Otok je bio središte bogate trgovine i velikog prometa. Vladari te zemlje vladali su čvrsto nad ljudima i zemljom na svom otoku i duboko u Europi i Africi. Bila je to A T L A N T I D A.
Atlantida je bila vlasništvo Posejdona, boga mora. Kad se Posejdon zaljubio u smrtnicu, Kleito, sagradio je nastambu na vrhu brda blizu sredine otoka, te je okružio nastambu prstenovima zemlje i vode da bi je zaštitio. Kleito je rodila pet parova blizanaca koji su postali prvi vladari Atlantide. Otok je bio podjeljen među braćom, a najstariji Atlas, prvi kralj Atlantide, imao je kontrolu nad središnjim brdom i okolnim područjem.
Na vrhu središnjeg brda izgrađen je hram u čast Posejdonu u kojem je bila smještena ogromna zlatna skultpura Posejdona koji vozi kočiju koju vuku krilati konji. Ovdje bi vladari Atlantide dolazili raspravljati o zakonima, suditi i prinositi žrtve. Da bi se omogućila putovanja i trgovine, usječen je kanal za vodu kroz prstenove zemlje dugačak 9 km, koji je spajao grad s morem.
Grad Atlantida ležao je odmah izvan vanjskog prstena vode i širio se preko ravnice pokrivajući 17 km širok krug. To je područje bilo gusto naseljeno i tamo je živjela većina stanovništva. Izvan grada ležala je plodna ravnica 530 km dugačka i 190 km široka, okružena još jednim kanalom koji se koristiio za skupljanje vode rijeka i potoka iz planina. Klima je bila takva da su bile moguće dvije žetve godišnje. Jedna u zimi, koja je natapana kišom, a druga ljeti, natapana sustavom navodnjavanja iz kanala.
Sa sjevera ravnicu su ograđivale planine koje su sezale do neba. Sela, jezera, rijeke i pašnjaci šarali su planine. Osim žitarica, na otoku su uspijevale sve vrste voća i povrća. Obilje životinja, uključujući slonove, prolazilo je otokom. Generacijama su Atlantiđani živjeli skromnim, časnim životom. Ali, s vremenom su se počeli mijenjati. Pohlepa i moć počele su ih kvariti. Kad je Zeus vidio amoralnost Atlantiđana, okupio je ostale bogove da bi bahatim ljudima odredio primjerenu kaznu. Uskoro je Atlantida nestala pod jednim silovitim valom. Otok, njegove ljude i sjećanje na njega progutalo je more.
Opis preuzet iz knjige: Atlantida, iščezli kontinent
Dave. R. Heyneck, 2001: 11/13
Naime, u svom TIMEJU grčki filozof Platon iznosi veoma jasno šta je i gdje je bila smještena Atlantida.
Evo, kako vidimo iz Platonovog odlomka u TIMEJU, Atlantida je bila, dakle, civilizacija koja je nekoć ležala iza Herkulovih stupova (današnji Gibraltarski prolaz), u srcu Atlanskog okeana. Prema Platonovom opisu skica kraljevskog grada Atlantide (Heyneck, 2001: 17) bi izgledala ovako:
Otok je bio veći od Libije i Azije zajedno, a moreplovci su tada mogli da prelaze sa tog na druge otoke i na ostrva na cijelom suprotnom kontinentu koji se protezao uz to - totalno more. Jer, cijelo to more, koje počinje od ulaza kojeg smo spomenuli, izgleda kao luka s tijesnim prolazom, ali se može zvati totalnim morem, a zemlja cijelog okružja, pravim kontinentom. Na tom ostrvu, A T L A N T I D I, vladala je velika i čudesna kraljevina, koja je posjedovala čitav otok i mnoge druge otoke i djelove kontinenta. Od pomenutog tjesnaca, vladali su oblastima Libije sve do Egipta i Evrope sve do Tirenije. I sva ova moćna kraljevina pokušala je jednim snažnim napadom da pokori vašu regiju, i našu, i neke druge koje su se tada nalazile s ove strane Ulaza.
TIMEJ (PLATON)
Bosnić, 1983:13
Evo, kako vidimo iz Platonovog odlomka u TIMEJU, Atlantida je bila, dakle, civilizacija koja je nekoć ležala iza Herkulovih stupova (današnji Gibraltarski prolaz), u srcu Atlanskog okeana. Prema Platonovom opisu skica kraljevskog grada Atlantide (Heyneck, 2001: 17) bi izgledala ovako:
2. Da li je nekoć doista postojao otok u srcu Atlanskog okeana i ako jeste šta se desilo s njim?
Osnovna polaznica za rješavanje misterije Atlantide jeste pitanje da li je Atlantida kao otok, doista ležala u srcu Atlanskog okeana i osim toga šta se s njim desilo. Prema Platonu, Atlantida je ležala u srcu Atlanskog okeana koju su prije 9000. godina nasilno razorili zemljotresi. Platon iznosi u svom Timeju kako su Atlantiđani postali nezadovoljni prema svome ocu Posajdonu, postali su zavidni, u duši siromašni i željeli su svu moć samo za sebe. Tako su, kako Platon piše, pošli u osvajačke pohode na ćijoj putanji se našla i sama Evropa, to jeste Atina koja se tada izkazala na djelu. Tada, dakle, o Solone, tada se moć vašeg grada pokazala na djelu, po vrlini i snazi, a pošto je nadvisila sve po velikodušnosti i po svim ratničkim vještinama, prisiljena da se bori sama zbog bijesa drugih, suoči se tako sa najvećim opasnostima i porazi napadače, učvrsti pobjedu i od ropstva spasi narode još nepokorene i plemenito oslobodi sve druge, koji su živjeli od Herkulovih stupova pa naovamo.
TIMEJ (PLATON)
Bosnić, 1983:13
Mišljenja su razna o postojanju Atlantide, kao otoka sa naprednom civilizacijom, bogatom kulturom, naukom, medicinom kakva još nije postojala nigdje drugdje do samo u Atlantidi pa su se iz nekih razloga mnogi stručnjaci pozabavili po tom pitanju, temom je li doista nekoć u Atlantiku postojako otok svojom masom dvaput veći nego Libija i Evropa zajedno. Naravno, nemamo odgovora jer uz svu tehnologiju koju mi danas imamo ona je, nažalost, nedovoljna da nam da odgovor na takvo pitanje. A, ako je otok postojao šta se onda dogodilo s njim. I opet, odgovor nam daje Platon u svome Timeju. Ali kasnije, desiše se strašni zemljotresi i poplave. U toku jednog dana i jedne noći svi vaši ratnici propadoše u zemlju, a slično nestade i otok A T L A N T I D A koji more proguta; stoga je to more još od tada neprolazno i neistraženo. Plovidbu sprečavaju veliki pličaci od blata koje je ostalo od otoka što je potunuo u morske dubine.
TIMEJ (PLATON)
Bosnić, 1983:13
Dakle, ATLANTIDA je potonula na dno Atlanskog okeana prije 9000. godina pr. n. e zajedno sa Atenskim ratnicima koji su, kako nas Platon obavještava, zajedno propali sa otokom u morske dubine. No, ima rupa u ovom teksu koja je velikom filozofu iz nekog razloga mogla promači a da je on nije ni primjetio.
3. Kreta i Atlantida?
Palaća Knosos, Krit (rekonstrukcija)
Kada bi se Platonova priča o Atlantidi uzela zdravo za gotovo onda Atlantida ne bi bila misterija za kojom se tragalo i traga i danas pa ćak i u trenutku dok ja pišem ovaj tekst. Svi bismo prihvatili da je to bila napredna civilizacija sa naprednom kulturom, naukom, medicinom, razdvojenom klasom sveštenika, zanatlija, trgovaca, i naravno ratnika koji bijahu najugledniji među Atlantiđanima a onda u jednom danu i jednoj noči močni Zeus se tako razljutio na Atlantiđane da je odlučio da ih uništi i kazni potopom koji njihov otok posla u mračne morske dubine i da više nikada nije od tada viđen. I tačka, gotova priča. Ali nije!
Ovu palaću gore je u svojim kampanjama od 1900 - 1904. godine iskopao engleski arheolog sir. Arthur J. Evans. Evans, čovjek od nauke, arheolog koji je otkrio prvi i najstariji Evropski tron, civilizaciju dvaput straiju nego li Šlimanova Mikena i Grčka, nazvao ju je Minojskom civilizacijom. Dobila je ime po legendarnom kralju Minosu koji je vladao Kretom sa svojom kćeri Arijadnom koja je pomogla atenskom heroju Tezeju, sinu Egejevom da ubije Minotaura i da živ izađe iz Dedalovog labirinta uz pomoć Arijadninog magičnog klupka. No, razlog zašto se Knosos odnosno Krit odbaca kao sjedište Atlantide jesu godine koje nikako ne odgovaraju Platonovom opisu Atlantide koja je bila znatno starija oko 9000. godina prije Krista i Minojske civilizacije, odnosno palaće Knosos koja je podignuta oko c.2800. god. pr. n. e u periodu Starih Palata (po kronologiji Minojske civilizacije) ili starijem Minojskom dobu po Evansu.
Sir. Arthur. J. Evans u Knosu
Kreta nije bila mirna, doduše, postoji veza između Krete kao Atlantide a to su bila dva razorna zemljotresa koja su Kretu pogodila prvi put oko 1600. god. pr. n. e u periodu Starih Palata kada su nastradale neke od najljepših palaća na Kreti kao što su Knosos, Malija, Zakros, Hagija Trijada, Gurnija, Festos, Palaikastro, Vati Petros i mnoge druge a koje su zatim obnovljene u tzv. periodu Novih Palata sa znatno manjim razmjerama nego što su bile izvorne veličine. Drugi, razorni potres desio se oko 1450. god. pr. n. e kada su navedene palate u potpunosti porušene i neke od njih nisu više obnovljene. Bila je to, naime, prekretnica i nestanak Minojske civilizacije a početak Mikenske civilizacije kopnene Grčke.
Komentar - Atlantida i otok Tera
Otok Santorini (Tera)
Gore sam već napomenuo kako je negdje oko 1600. god. pr. n. e vulkan na Teri eruptirao i pokosio pola otoka koji danas leži u Egejskom moru. Nauka se je davno time poigrala i ubrzo se rodila teorija o Atlantidi odnosno Santorini ili Minojska civilizacija je ta civilizacija što su o njoj egipatski sveštenici u Saisu kazali Solonu a Platon ju kasnije zabilježio. Bože, dragi da li je tako? Ja se ne slažem evo i zašto?
Prvo Platonovih 9000. godina bi valjalo skresati za 900. godina da bi se Atena kao grad smjestila u jedan vremenski okvir i drugo Minojska civilizacija je cvjetala konvencionalno oko 3500 ili 2800. god. pr. n. e a ne oko 9000- te godine kako je Platon opisao svoju Atlantidu. Erupcija Tere bila je 4 puta snažnija nego ona erupcija otoka Krakatau 1883. godine.
No, Platon u svom "Kritiji" jasno kaže da je Atlantida bila okrugla sa 5 koncentričnih prstenova koji su strogo branili pristup Posejdonisu i brdu gdje bog Posejdon obležao smrtnicu Kleito koja je tu rodila 5 blizanaca i najstarijeg giganta Atlasa po kojemu je Atlantida i dobila svoje ime. A otok Tera nije okrugla i samo jedan njen dio je potonuo u dno Egejskog mora a Platonova Atlantida u potpunosti nestade u morske dubine u jednom danu i jednon noći.
3. Atena oko 9000. god. pr. n. e
Teško je odbaciti sva navedena kazivanja o Atlantidi koju nam je Platon prenjeo jer bi se time zastupala teorija kako je veliki filozof cijelu priču izmislio i njome opisao svijet i doba u kojem je on živio. Grčka civilizacija, doduše, jeste bila u mračnom dobu i to punih 500. godina koliko joj je trebalo da se izvuće i oporavi. Mračno doba koje je nastupilo nakon odmazde poznate kao Kolaps kasnog brončanog doba oko 1200. god. pr. n. e a koji je promjenio antički svijet zauvijek. Ali Grčku tada nisu potresali nikakvi zemljotresi niti poplave, barem ne one zabilježene u antičkim spisima. No, u jednoj stvari svojih opisa Atlantide, Platon je pogriješio kada je rekao kako je Atena rat bila s Atlantiđanima sprječivši njihov prodor i osvajanja u Evropi oko 9000. god. pr. n. e a da bi na kraju i oni zajedno propali u zemlju kao i Atlantiđani u dubinu mora.
Svakom učenom čovjeku, naučniku i arheolozima jasno je da Atena nije mogla da postoji oko 9000. god. pr. n. e a kamo li da je bila rat s osvajačima s Atlantika. Ovdje kako Heyneck piše, valjalo bi skresati ove godine za 10 puta da bi time dobili vremenski period oko 900. god. pr. n. e iako se uzima konvencionalno 776. godina stare ere ili prva olimpijada kao najstariji datum Grčke civilizacija pa bi osnivanje grada Atene bila 700. god. pr. n. e. Iako je Atena bila naseljena još u vrijeme Mikenske civilizacije oko 1450 - 1110. god. pr. n. e, ona se kasnije osamostalila i stasala u jedan od najmočnijih grčkih polisa sa sopstvenom vojskom, mornaricom i uređenom demokratijom.
Bez obzira na sve ovo, jasno je da ovaj grad nije nikako mogao postojati prije 9000. god. pr. n. e pa tako neki vjeruju da prije 11 000. godina nigdje u svijetu nije postojala tako napredna civilizacija. Konvencionalna arheologija zastupa teorije kako su najstarije civilizacija ponikle u području Plodnog Polumjeseca, Anatolija (današnja Turska), područje gdje se dogodila Neolitička revolucija (po Gordonu Childe-u), prva velika revolucija u povijesti ljudskog roda kada je čovjek prešao na starosjedilački naćin žiovota.
Prestao je biti samo lovac i sada je svjesno ućestvovao u proizvodnji hrane, akultivirao je prve biljke, pripitomio prve životinje, podizao je stalna naselja pokraj obala rijeka i jezera, gradio kuće, i bavio se svakodnevnim životom. Nije više mislio samo na stomak nego je mislio i izrađivao nove tehnike lova, ribolova, preživlljavanja, i svakodnevnog opstanka. Tako su nikli prvi gradovi u današnjoj Turskoj koji su među prvima oko 9800. god. pr. n. e primili ovaj neolitički model a to su: Čatal Hujuk, Jerihon, Ajn Gazal, Ajn Zubejda, Gobekli Tepeš, Halan Čemi, i Natufijen itd. (Ovdje sam naveo slobodno nazive gradova s turskog jezika onako kako bi se isti izgovarali).
Tko zna pravu istinu o Atlantidi?
Platon
Većina uglednih naučnika već više od nekoliko stoljeća odbaca Atlantidu kao neku izvanrednu i supernaprednu civilizaciju i velesilu koja je prije 11 000 godina cvjetala u srcu Atlanskog okeana iza Herkulovih stupova a koju je oko 9000-te godine prije naše ere u jednom kobnom danu i kobnoj noći progutalo more i bacilo je u tamne morske dubine. A ima i onih koji se pak slažu sa velikim filozofom i opet odbijaju prihvatiti tumačenje zvanićne nauke i arheologije te sve to smatraju 'teorijom zavjere' i velikim zataškavanjem.
Pa šta je istina a šta je laž? Šta je stvarnost a šta java? Ja ću ovo komentirati na ovaj način. Većina nas je čitala Homerovu Ilijadu i Odiseju koja govori o pradavnim vremenima, vremenima kada su bogovi hodali zemljom, a močni i veliki heroji poput Ahila, Ajanta, ili Odiseja se kališe u bitkama i ratovima protiv svakojakih zvjeri, pa i velikom Trojanskom ratu koji se povede radi prelijepe Helene, žene kralja Menelaja koju ote prelijepi i zgodni Pariz. Svi su ovu kvazilegendu odbacivali a Homer je tvrdio da je ona bazirana na pravim događajima. Svi sem jednog.
Kada se je Heinrich Schliemann, ugledni njemački biznismen i arheolog konaćno pojavio na sceni arheologije 80-ih sa Homerovom Ilijadom i uvjerenjem da je ovaj govorio o istinitim događajima a ne bajkama, bio je odlućan da dokaže istinitost Trojanskog rata i naravno krenuo u potragu za drevnom Trojom. I doista našao ju je u Turskoj, na brdu Hisarliku. Šliman je bio uvjeren u postojanje Troje, Trojanskog rata da je nabasao na Troju VIIa, Homerovu Troju što ju Spartanci pod lukavstvom Odisejeva konja spališe u one noći kada se ovi ponapijaše uvjereni da su Grci napustili Troju a kao poklon na njenim obalama ostavili Trojanskog konja. Pade Troja, dragi Bože kao da nikada nije ni postojala, pade Veliki Ahil, Hektor, i Patroklo, i tako Šliman dokaza vjerodostojnost Homerovih kazivanja i priču o legendarnom Ilijumu ili Troji.Ovo je 10 Troja stim što je Troja VII, Homerova Troja što ju Grci spališe oko 1200. god. pr. n. e
Zašto sam naveo Homera i njegovu Troju ili Šlimanovu Troju, pa zato jer je sam Šliman isprva vjerovao da je otkrio Atlantidu u Turskoj a da se ona nije nalazila u Atlanskom okeanu kako je kazivao Platon. Ako je Šliman uspio da dokaže da je legendarna Troja nekoć doista postojala i javnosti dao Troju i dokazao da je Homer govorio istinu a ne pričao bajke, onda je samo pitanje vremena kada će se novi Šliman pojaviti u novije doba i kazati nam svima, pa ćekajte Platon je govorio istinu a ja sam odlučan da to i dokažem i da vam svima dokažem da je A T L A N T I D A doista nekoć postojala a da nije nikakva izmišljotina. Pa eto nadam se i ja da će se u skorije vrijeme pojaviti novi Šliman koji će biti pogano bogat ali i dovoljno blentav da se upusti u potragu za Atlantidom i dokaže njeno postojanje.
Atlantida i Novo doba?
Bez ozbira bila Atlantida istina ili ne, generacije i generacije ljudi što će doči u budučnosti i novih naučnika koji će se kaliti na njenoj misteriji i pokušati razčlaniti i dokućiti o ćemu je to veliki filozof stvarno pisao, kakva mu je to napredna civilizacija i kultura bila inspiracija a da za nju mi danas uopšte ne znamo.
Kako bilo da bilo, Atlantida je postala tema SciFi serija kao što su Stargate Atlantis, tema više od desetina naučnih dokumentaraca koji prate njenu potragu na svim potencijalnim lokacijama u svijetu sve do u srce Atlanskog okeana, filmova koji prepričavaju njenu historiju i Atlantidu pretvaraju u velesilu opremljenu naprednim letjelicama koje koriste pogon nama nezamisliv, mjesto napredne nauke, vojske i medicine, ili otok koji počiva na supermočnim kristalima što podržavaju cio grad na vodi a opet sadrže neke natprirodne moći koje samo rijetki znaju da protumaće. I tako je Atlantida postala dio naše svakodnevnice, legenda s kojom su svi upoznati, i oni koji misle da znaju nešto o njoj a zapravo je obratno. Svaki novi nalaz i pomak u njenom otkriću otvara seriju novih pitanja, more misterija, kako, zašto, kada, i tako redom.
Jer kako jednom prelijepo reće uvaženi rimski historičarTit Livije: "Quis rem tam veterem pro certo affirmet? - ko može o tako davnim događajima nešto pouzdano tvrditi?".
Napomena: Sva prava na ovaj autorski članak su zadržana i nije dozvoljeno njegovo kopiranje niti prenošenje na druge web izvore osim striktne dozvole njegovog uvaženog autora.
© Amar Tufo, 2015
Posljednja izmjena u ovom članku izvršena
11. Januar 2018 | 21:24:20
Posljednja izmjena u ovom članku izvršena
11. Januar 2018 | 21:24:20
Korištena literatura:
1) Atlantida, Ahmed Bosnić, 1983, Sarajevo
2) Atlantida, iščezli kontinent, Dave. R. Heyneck, 2001, Zagreb
Merneptah i vojna kampanja u Libiji
Stručni arheološki članak
Piše: Amar Tufo
Kratki uvod: U ovom članku autor se bavi Narodima s Mora koji su tijekom 5. godine vladavine faraona Merneptaha oko 1207. god. pr. n. e u savezu sa libijskim kraljem Merjejem napali Egipat u pratnji svojih porodica i volovskih zaprega. Bijahu to Šerdana, Ekveš, Luka, Šekeleš, i Tereš što poraženi padoše zajedno sa libijskim kraljem Merjejem, sinom Dedovim koji je doživio strašan kraj kao i oni koji ga podržaše u napadu njegovu.
Ključne riječi: Narodi s Mora, Merneptah, Šerdana, Ekveš, Luka, Šekeleš i Tereš
Uvod:
Etnogeneza Naroda s Mora poprište je teških rasprava koje su do sada svaki put izrodile seriju novih pitanja na koje još odgovora nema. Po pitanju kolapsa ili odmazde civilizacija tijekom kasnog brončanog doba, arheologija je otkrila niz gradova koji su doista razoreni znatno ranije prije nego li su Narodi s Mora bili na njihovim kapijama. Čak šta više, pojedini gradovi su zasigurno bili spaljeni, napušteni ili razrušeni prije nego li su Narodi s Mora došli do njih pa tako u istom tom kontekstu valja gledati i na nekoć močna carstva Anatolije, Egejskih ostrva, Sirije, Levanta pa i Kanana. U osnovi sam kolaps civilizacija kasnog brončanog doba je tema koja je još uvijek aktivna na stolu, tema koja je do sada izrodila nove teorije i otvorila neka nova pitanja uzroka misteriozne odmazde koja se desila u istočnom Mediteranu za koju se krive Narodi s Mora, prirodne katastrofe, bolesti, kuge, suše, ekonomski kolaps, ali i unutarnji građanski ratovi koji su doveli do raspada velikih carstava, unutarnjih pobuna i ratova. Svi ovi uzroci predstavljaju valjane pretpostavke kojima se objašnjava misteriozan kolaps kasnog brončanog doba te se nijedna od ovih pretpostavki ne može negirati ali niti zasigurno potvrditi. No, vratimo se Narodima s Mora koji predstavljaju sinonim za odmazdu koja je nastala krajem kasnog brončanog doba u istočnom Mediteranu, Bliskom Istoku. U rasprava koje se vode oko Naroda s Mora njihova etnogeneza je još uvijek nejasna i nikada do sada nije otkriven niti jedan arheološki lokalitet koji bi se mogao dovesti u vezu sa Narodima s Mora, niti nam je poznat ni jedan grad do sada iskopan iz period 1350 - 1200. god. pr. n. e da pripada Narodima s Mora. No, vrlo interesantan podatak nalazimo kod faraona Merneptaha, sina Ramzesa II, vladara devetnaeste dinastije koji je za vrijeme 5. godine svoje vladavine bio bitku u Libiji s libijskim kraljem Merjejem i njegovim saveznicima Narodima s Mora koji su se odvažili i napali Egipat. Što je bio ishod te bitke i kako je ta bitka okončana, saznat ćete u ovom kratkom članku.
Merneptahova pobjeda u Libiji
Dakle, faraon Merneptah (1213 - 1203. god. pr. n. e) je trinaesti sin Ramzesa II, vladar devetnaeste dinastije koji Egiptom vlada skoro deset godina. Za vrijeme svoje 5. godine vladavine oko c1207. god. pr. n. e, faraon Merneptah je došao u sukob s libijskim kraljem koji je u savezu s Narodima s Mora napao Egipat. Ovaj nam je sukob poznat zahvaljujuči >> Velikom Zapisu s Karnaka <<, Atribis Steli, i Himni Pobjede.
Na zapisu se pominje kako je libijski kralj Merjej, sin Dedov poveo svoje saveznike Šerdana, Ekveš, Luka, Šekeleš, i Tereš u pratnji svojih porodica, žena, djece i volovskih zaprega put Egipta. (D'amatu - Salimbeti, 2014: 8).
Faraon Merneptah nije želio da dozvoli tim Narodima da uđu u deltu Nila te je odlučio da odbije invazore bez obzira na razlog njihovog dolaska. Na stubu u Karnaku, Merneptah kazuje o ishodu bitke koju je bio s invazorima:
“[ … opisujuči svoju veličanstvenu pobjedu što ju je ostvario u zemlji
Libijskoj ...]
Očajni, propali kralj Libije je
pao zajedno sa strijelcima svojim Šerdana, Ekveš,
Šekeleš, Luka i Tereš, uzimajuči
najbolje ratnike i svakog ratno sposobnog
čovjeka njegove zemlje...” (Cline, 2014: 7)
Dalje u tekstu se pominje lista zarobljenika koji su teško poraženi, pali u ruke Egipčanima gdje se između ostalog pominje i sudbina invazora koji su se odvažili napasti Egipat. Tako se, primjera radi, pominje sveukupan broj onih koji su ubijeni ili kao zarobljenici dovedeni u Egipat, njih sveukupno 9, 376. Večina porobljnih pripada Libijcima (Libu prema Hijeroglifima), dok dobar broj otpada i na pomenute Narode s Mora. Tako Merneptah pominje da je poklao 222 pripadnika Šekeleš, 742 pripadnika Tereš, dok za Ekveš i Šerdana se ne zna broj ubijenih niti porobljenih. Merneptah je ovaj svoj trijumf izražavao u broju odsječenih ruku neprijateljima koje bi donjeo natrag u Egipat kao dokaz svoje pobjede za što bi bivao nagrađen.
Sl1: Odsjecanje ruku ubijenima nakon bitke kod Kadeša (Detalj iz Luxora)
( D'amatu - Salimbeti, 2014: 11)
Interesantan podatak je i ratni plijen što ga je Merneptah donjeo iz domovine poraženih natrag u Egipat pa se tako pominje 9. 111bakrenih mačeva zaplijenjenih kod naroda Mešheveš i Libijaca (Labu), oklopa, finog posuđa, stoke i koza. Vrlo interesantan podatak koji se pominje u tekstu stuba u Karnaku jeste što se narodi Ekveš, Šekeleš i Šerdana pominju da su bili obrezani (osunečeni). (D'amatu - Salimbeti, 2014: 9).
Sl2: Šerdana ratnici (Detalj iz hrama Abu Simbel)
Šerdana - narod koji se najranije pominje u Amarna pismima c. 1400 - 1350. god. pr. n. e. u službi
Egipatskog garnizona u Biblosu. Pretpostavlja se da su bili plačenici koji su
se borili čas na strani Hetita čas na strani Egipčana. Na steli u Tanisu,
Ramzes III prenosi da je “… uništio sam
Šerdana zajedno sa brodovima njihovim a donji Egipat je prespavao mirnu noč”.
U Papirus Harisu, Ramzes III pominje da su Šerdana i Vešheš dovedeni kao
zatvorenici u Egipat gdje ih je on naselio u okolici Egipta u utvrđenjima sa
imenom njegovim gdje su dobivali godišnje zalihe odječe i žita. Ovo nam govori
da su Šerdana bili relativno blizu Egipta vjerovatno u Kananu gdje su dobijali godišnje zalihe
odječe i žita. Takođe se pominju kao tjelohranitelji Ramzesa II .
Porijeklo Šerdana se ne zna i do danas nije utvrđen niti jedan grad ili zemlja
sa njihovim imenom. No, mnogi stručnjaci su mišljenja da su oni potekli iz
Sardinije gdje ih se povezuje sa Nuragi
kulturom (1800 – 1200. pr. n. e ), kulturom ranog bronzanog doba Sardinije koja je poznata
po svojim kolosalnim cirkularnim građevinama i golemim bunarima za koje mnogi
smatraju da su ih gradili 'divovi'. Smatra se da su nakon poraza koje su im
nanjeli Egipčani oni zapravo tek tada naselili Sardiniju koja je postala
njihovo utočište te je otok tada i dobio svoje ime Sardinija kako ga i danas
zovemo. No, ovo treba svakako uzeti za rezervu jer nema nikakvih pouzdanih
arheoloških dokaza koji bi išli u prilog Šerdana kao narodu koji je potekao iz
Sardinije a kamo li da su je kasnije naselili. (Cline, 2003: 111)
Sl2: Šerdana ratnici u plačeničkoj službi Hetita u bitci kod Kadeša 1275. god. pr. n. e protiv Ramzesa II
Razlog zašto sam za Šerdana naveo njihov opis prema kronikama koje imamo zahvaljujuči Amarna pismima jeste i taj što je Šerdana narod jedan od dva naroda za koje postoje pretpostavke o etnogenezi i porijeklu. Osim toga, teorija o Sardiniji koja se pripisuje Šerdana narodima kao njihovom domovinom za sada je na dugom štapu jer nema arheološke potvrde niti ostataka materijalne kulture koja bi išla u prilog takvoj teoriji. Ono što se za utjehu zna jeste kako su ovi ratnici izgledali. Dakle, na reljefnim prikazima u Medinet Habu, Šerden ratnici su prikazani sa dugim mačevima i na glavi rogatim šljemovima koji na sredini imaj sunčani disk. U osnovi, Šerdana narodi su uživali visok ugled i status do te mjere da im je Ramzes III odobrio dobar dio zemljišta i naselio ih u okolici Egipta gdje su bili djelom egipatske vojske.
Upravo ova činjenica mi daje odgovor na pitanje: "Zašto se među pobijenim i poklanim neprijateljima ne pominju Ekveš i Šerdana pa niti Luka? ". Odgovor na ovo pitanje je vrlo lahko dati imajuči na umu da su Šerdana, Ekveš pa i Luka bili jako neustrašivi ratnici koji su kao plačenici garantovali sigurnu pobjednu. Stoga su s vremena na vrijeme mjenjali strane s pobunjenika na saveznika čime su kod Egipčana uživali visok ugled zbog neustrašivosti u ratu da im je Ramzes podario dio zemljišta i naselio ih u okolici Egipta a zauzvrat su mu pružali vojne usluge svaki put kada je za to bilo potrebe. (Amar Tufo, 2015).
Na samom kraju Narodi s Mora su puno više nego samo neki invazori koji su se otisnuli morem u svojim ratnim brodovima gdje zemlja za zemljom nestajala. Nitko im se nije smio suprostaviti pa čak ni Hati, Qode, Karkemiš, Arzava, svi oni padoše pod njihovom najezdom (Cline, 2014: 3) a onda u drugom djelu teksta kod Merneptaha saznajemo kako su Narodi s Mora u savezu s Libijskim kraljem Merjejem, volovskim zapregama i porodicama svojim krenuli put Egipta ne samo kako bi razarali, palili, rušili ili pljačkali nego da bi se tu i naselili. Dakle, Narodi s Mora se nikako ne smiju niti se mogu u potpunosti okriviti za odmazdu koja se desila krajem kasnog brončanog doba niti im se mogu pripisati sva ona razaranja koja su se desila u istočnom Mediteranu jer su u osnovi i oni sami bili zasigurno protjerani iz domovine svoje bez obzira kojim razlogom i bez obzira šta ih je natjeralo na masivne 'invazorske' migracije, bitno je da su oni bili u pokretu i jeste istina je, neki su gradovi doista pali pod njihovim oružjem ali su i oni sami bili žrtva nekih nadmočnih invazora koji su ih protjerali iz njihove domovine ili je Majka Priroda i njima presudila te svojim razornim prirodnim katastrofama uništila njihove domove, svojim sušama opustošila njihove usjeve, nemilosrdnim potresima i cunamijima sravnila i porušila gradove njihove. No, kako je zaista bilo, možda nikada i nečemo saznati pa i ne moramo. Barem imamo priču i uspomenu o Narodima s Mora, narodima koji su zauvijek promijenili antički svijet i uveli ga u jednu potpuno novu epohu, epohu željeznog doba.
Članak: Merneptah i vojna kampanja u Libiji
Filozofski fakultet Sarajevo
Katedra za Arheologiju
Originalni članak: Narodi s Mora
Autor: Amar Tufo, 2015
NARODI s MORA privedeni kraju!
Prošlo je više od mjesec i po dana kako sam zapoćeo rad na ovom članku po imenu Narodi s Mora. Zadovoljan sam da objavim da je članak skoro završen i da će uskoro biti poslat na reviziju i naravno objavu. Kao što vidite, članak mi mnogo znači i bilo je jedno veliko iskustvo i zadovoljstvo raditi istraživanje kako bi ovaj članak bio što kvalitetnije napisan. Tako da sam puno ponosan na sebe i zato smatram da je i uredu što sam ovu vijest podjelio na svom sajtu. Moram da kažem da nije nimalo bilo jednostavno pronači odgovarajuću literaturu koja bi mi pomogla u izradi i pisanju ovog rada te stoga se želim posebno zahvaliti profesoru Adnanu Kaljancu koji mi je dao smjernice i koji me je natjerao i cjelo vrijeme opominjao da rad završim i uradim kako treba. Takođe se želim zahvaliti profesoru antičke historije Bliskog Istoka, Ericu Clineu koji mi je dozvolio korištenje prologa njegove knjige 1177. B. C - The year civilization collapsed. Ostalo ne želim da otkrivam pa o ćemu se radi imate priliku da pročitate u uvodnom razmatranju ovog rada.
Toliko od mene za sada i do čitanja!
Šta je Peplos a šta Himatijon?
Peplos je svečana odora ili ruho koje su nosile grčke žene. Nastao oko 5 vijeka prije Krista, u klasičnoj Grčkoj postaje glavna nošnja tadašnjih žena. Može se vidjeti sa gornje slike kako je Peplos doista izgledao. Nosio se sa rukama koje su bile otkrivene do iza lakata, na ramenu se nalazila fibula koja je bila pričvršćena i koja je držala gornji dio odjeće. Gornji dio je padao niz stomak do struka koji bi se vezao trakom tako da bi donji padao do nogu žene koja nosi peplos. Na već dobro poznatim Karijatidama koje su nosile arhitrav zbornice Sifinijca Kniđana, prikazane su u Peplosu kao glavnoj odori u koju su bile obučene. Inaće, Karijatide su spartanske zatvorenice dovedene u Atenu.
_____________________
Himatijon je grčki tip odjeće ili ogrtač kojeg su nosili i žene i muškarci. Na slici je prikazan dorski himatijon. Nastao u periodu između 750 - 730 godine prije Krista, postaje ubrzo omiljena nošnja ali često nošena zajedno sa peplosom ili hitonom. Inaće, se razlikuje od rimske toge ne baš previše stim što je recimo na ovoj slici prikazan Grk koji nosi himatijon tako da je lijeva strana potpuno otkrivena a druga strana himatijona se prebaca preko desne ruke tako da se u hodu desnom rukom drži sama nošnja kako ne bi spala.



































